Pitanja

”Imam jedan problem koji me muči već duže vrijeme ali je u poslednjih par mjeseci postalo nesnošljivo. Naime, moj prijatelj već dvije godine boluje od depresije i od samog početka sam mu bio podrška i trudio se da mu pomognem koliko god mogu. U početku mi to nije predstavljalo problem, to mi je najbolji prujatelj i osjećao sam da mi je to dužnost i u neku ruku osjećao sam se korisnim samimi tim što mu pomažem. No međutim, prošle su dvije godine a situacija se nije promijenila. On konstantno odbija da posjeti psihologa ili nekog drugog stručnjaka a ja zaista više ne znam šta da radim jer, pored svojih obaveza, kojih imam na pretek, ja već dvije godine bukvalno živim i njegov život i mislim da sam došao do nivoa ”pune kape”. Sve ovo mi stvara veliki pritisak i zaista ne znam šta da radim? Žao mi ga je, teško mi je gledati kako propada, a opet znam da sam dao sve od sebe da mu pomognem i da ću, ako ovako nastavim i sam biti u velikom problemu. Želio bih da čuti vaše mišljenje o ovome.”

Šifra: Zbunjeni M.P.

Dragi M.P.,

prvenstveno treba utvrditi da li vaš prijatelj zaista ima dijagnozu depresije jer, ako sam vas dobro razumjela, on nije bio na pregledu kod psihologa ili psihijatra, vi ste donijeli taj zaključak na osnovu njegovog lošeg raspoloženja. Što se tiče lošeg raspoloženja, postoje i drugi faktori koji ga mogu prouzrokovati kao npr. poremećaji štitne žlijezde, neželjena dejstva pojedinih lijekova. Tako da, ono od čega bi se moglo početi jeste nagovaranje prijatelja da posjeti svog porodičnog ljekara (obično je ovo korak koji djeluje mnogo ”bezbolnije” po osobu nego kada joj se kaže da odmah mora otići psihologu ili psihijatru). Porodični ljekar će odlučiti o tome koji je naredni korak u liječenju. Depresija jeste široko rasprostranjena i od nje boluje mnogo ljudi ali prije nego što se uspostavi dijagnoza depresije potrebno je isključiti ostale faktore, kao ove koje sam već navela. Što se vas lično tiče, vi morate donijeti odluku da  li ćete i dalje biti u ulozi ”spasioca” i potencijalno ugroziti vaše mentalno zdravlje preuzimajući na sebe njegov ”teret” ili ćete se potruditi da svog prijatelja ubijedite da ode na pregled i napravi konstruktivne promjene u svom životu. Vi ćete, naravno, u svemu tome i dalje biti podrška ali on sam mora da preuzme odgovornost za vlastiti život.

Sve najbolje.

______________________________________________________________________________

”Očajna sam i vjerujte da više ne znam šta da radim sa svojim životom. 15 godina sam radila kao krojačica u svom krojačkom salonu, to me je zaista ispunjavalo i bila sam srećna. Međutim, kada sam se udala sve se promijenilo i krenulo lošim putem. Došla je prva trudnoća a ubrzo posle nje druga a onda nakon tri godine i treća trudnoća. Znala sam da to tako treba, da su mi djeca prioritet, ali opet, nisam bila srećna i ispunjena. Moj posao je bio briga o djeci tokom 24h i pored toga ja nisam ni mogla raditi bilo šta drugo. Muž me je nagovorio da prodam svoj krojački salon jer se ukazala dobra prilika za prodaju jer, po njegovom mišljenju, ja taj posao više ne bih mogla obavljati zato što ja sada obavljam jedan od najodgovornijih poslova, tj. ja sam majka troje male djece. To mi je tad možda djelovalo ispravno ali sada, iz ove pozicije definitivno ne. Godine su prošle i djeca su porasla, sada imam i previše vremena i voljela bih da se vratim svom starom poslu, voljela bih da ponovo počnem da šijem jer je to nešto što me najviše ispunjava i ja se ne vidim ni u jednom drugom poslu osim u tom. Kada sam tu ideju saopštila mužu pobijesnio je i rekao mi da sam luda i da ”smirim strasti”, izvrijeđao me na različite načine i rekao da to više ni slučajno nisam pomenula i da mi je bolje da razmišljam o tome šta ću sutra skuvati za ručak. Žao mi je što sam dopustila da prodamo moj krojački salon i to sebi nikad neću oprostiti! Nemam vlastiti posao, nemam podršku muža, nemam volje za životom! Ja sam jedan beznadežan slučaj koji zavisi od muža i nisam vrijedna kao druge žene koje imaju svoj posao i koje se bore za ono što žele u životu. Ne družim se više ni sa kim, moj život je sveden na kuću a kako vrijeme prolazi sve mi je teže obavljati kućanske poslove jer osjećam da više nemam snage i volje. Po čitav dan razmišljam o vremenu kada sam radila, kako je bilo lijepo imati kontakt sa različitim ljudima, moje mušterije su me zaista cijenile i osjećala sam se bitnom i poštovanom. A sada, sada toga više nema…Za sve ovo ne krivim postoji samo jedan krivac, ja! Nisam smjela dopustiti mužu da me nagovori na prodaju salona! Život mi je postao toliko jadan i nikakav da su mi se u poslednje vrijeme počele javljati misli o tome kako bi najbolje bilo da nestanem i da vjerovatno nikome neću ni faliti. Moj život je svejedno jedan propali pokušaj…

Šifra: L.M

Draga L.M.,

život je nepredvidiv i ponekad pred nas stavlja takve izazove za koje nam se čini da više nemamo ni snage ni volje da ih rješavamo. Ono što vam mogu reći jeste to da rješenja uvijek ima, ma koliko se činilo teško, za svaku situaciju postoji rješenje. Nekad nam se ono sviđa više, nekada manje, ali ono što je bitno da znate jeste to da se svaka situacija može promijeniti, prvenstveno promjenom ugla iz kojeg gledamo na tu situaciju. Vi možete konce života preuzeti u svoje ruke i početi rješavati problem za problemom, potrebno je samo da budete istrajni i da gledate naprijed a ne unazad, kao što ste to do sad radili. A imajući u vidu suicidalne misli koje ste pomenuli, moj savjet je da se što prije javite nekom stručnjaku (psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu) koji će vam vam biti podrška i pomoći da riješite svoje probleme.

Moja podrška.

______________________________________________________________________________

”Pozdrav. Imam 25 godina, porodila sam se prije pola godine. Pred kraj trudnoće (početak devetog mjeseca) imala sam jaku tahikardiju koja mi se javila iz čista mira. Sjedila sam u sobi i čitala knjigu i srce je počelo odjednom tako jako lupati da sam pomislila da ću umrijeti. Završila sam u bolnici ali su doktori nakon silnih pretraga rekli da je sve u redu i da nemam razloga za brigu, to se jednostavno dešava. Ali, od tog dana ja ne mogu da se riješim straha. Sve vrijeme razmišljam o tome da će takav napad ponovo uslijediti, napeta sam i veoma anksiozna. Naveče kada legnem da spavam samo zurim u jednu tačku i bojim se da zaspim jer me pomisao da se možda ujutru neću probuditi drži u stalnoj pripravnosti. Osjećam kako ludim i molim vas da mi pomognete…”

Šifra: Mlada nesrećna mama

Poštovana,

na osnovu svih simptoma koje ste naveli možemo reći da se kod vas radi o jakoj uznemirenosti. Vi ste naveli da je napad tahikardije prvi put uslijedio dok ste čitali knjigu, tj. u situaciji koja izgleda potpuno bezazleno i od tad se plašite da bi se taj napad mogao ponoviti u bilo kojoj drugoj situaciji te ste samim tim pod stalnim oprezom koji vas iscrpljuje i fizički i psihički. Ono šro trebate znati jeste to da se jaka uznemirenost može javiti zbog stresa, možda se vama čini da tad nije bilo nekog uzroka ali vrlo je vjerovatno da su vas neke stvari ”podsvjesno” mučile”. Jer, mi smo ponekad pod stresom a da toga uopšte nismo ni svjesni. Ne znam da li se radi o prvoj trudnoći ili ne, ali ono što mogu reći jeste to da je trudnoća jedna velika promjena za ženu, period kada se susreće sa raznim nedoumicama i strahovima a sve to i jeste stres. Obzirom da je ta vaša anksioznost prisutna već duži vremenski period i da vas sprečava da vodite normalan i uredan život, najbolje bi bilo da se obratite stručnjaku, psihologu ili psihoterapeutu, kako bi se otkrili pravi uzroci vaše brige i koji će vas naučiti kako da se na pravi način izborite sa anksioznošću.

Želim vam puno sreće!

______________________________________________________________________________

”Moj problem možda ne djeluje kao neki veliki problem ali vjerujte da je za mene ogroman. Naime, imam sina od trinaest godina koji konstantno laže. To traje već godinama. Ono što me posebno zabrinjava jeste to što on laže o svemu i svačemu, nekako bih i razumjela da se radi o krupnijim stvarima koliko god to čudno zvučalo, ali ono što me najviše zabrinjava jeste to što on laže oko sitnih i nebitnih stvari. Ma, kako bih vam rekla, on zapravo stalno laže, nikad ne govori istinu! Pokušavala sam pričati sa njim, objašnjavala mu da nema potrebe da laže, da ću mu biti podrška šta god da se desi ali sve je bilo bezuspješno, on ne prestaje lagati. Više ne znam šta da radim i molim vas da me uputite šta da radim sa njim?”

Šifra: Očajna

Poštovana,

postoje različiti uzroci laži a pretežno se odnose na pokušaje izbjegavanja posledica nekog ponašanja, najčešće kazne. Obično u ranijoj dobi do laži dolazi zbog miješanja realnosti i mašte ali i zbog privlačenja pažnje. Obzirom da vaš sin ima 13 godina on vrlo dobro prepoznaje koncept uzroka i posledice tako da bi, u ovom slučaju, imajući u vidu njegove godine ali i dužinu trajanja ovakvog ponašanja najbolje bilo posjetiti psihologa koji će vam detaljnije objasniti šta možete uraditi kako biste pomogli svom sinu.

Sve najbolje.

______________________________________________________________________________

”Poštovana, već par mjeseci, tačnije oko 5 mjeseci moja kćerka od tri godine počela je intenzivno gristi nokte. Prije to nije radila ali od kako je počela ona jednostavno ne prestaje. Prsti su joj stalno u ustima, bilo da se igra sa društvom ili je sama. Opominjali smo je da to ne radi jer nije lijepo, posebno za jednu djevojčicu i da to niko drugi u vrtiću ne radi osim nje. Uzalud, svi naši pokušaji su bili bezuspješni. Najviše me boli to kada vidim da su joj prsti krvavi jer je nokte toliko izgrizla da je počela gristi i meso. To jedino mogu dovesti u vezu sa rođenjem mlađe kćerke jer je tada sve i počelo, čula sam da tada starija djeca budu ljubomorna i da na neki način skreću pažnju na sebe. Ali opet, ovo mi je nekako previše i ovo uopšte ne prestaje a mjeseci prolaze. Šta da radimo?”

Šifra: Zabrinuti roditelji

Poštovana,

kao što ste i sami prepoznali povezanost rođenja mlađe kćerke i grickanje noktiju kod starije kćerke a naveli ste i izvesnu dozu ljubomore, moguće je da postoji unutrašnja napetost u vašoj kćerki s kojom se ona teško nosi. Tu napetost je počela manifestirati kroz ponašanje, u ovom slučaju griženje noktiju. Svaka nova situacija, nepoznata situacija, izaziva osjećaj straha i umjesto opominjanja djeteta da to što radi nije lijepo trebate mu pomoći da se nauči nositi sa svojom napetošću. Stoga, ono što trebate uraditi jeste to da kad god vidite dijete da grize nokte, priđite mu, budite nježni i strpljivi, recite mu nešto umirujuće, nešto što će umanjiti njegov strah i pomoći mu da osjeti sigurnost. Dijete mora osjetiti da ste tu za njega, da ste mu dostupni. Nježan dodir i riječi koje umiruju svakako će pomoći. Takođe, potrebno je uvesti što više opuštajućih aktivnosti u svakodnevnicu djeteta, jer na taj način dolazi do otpuštanja napetosti u tijelu koja, u slučaju vašeg djeteta dovodi do grickanja noktiju. Razne igre kao npr. igra s plastelinom, slaganje lego kockica i mnoge druge sigurno će biti od pomoći.

Srećno!

______________________________________________________________________________

 

”Imam djevočicu od 8 godina koja je oduvijek bila osjetljiva i veoma ozbiljna tako da, niko ko je ne poznaje ne bi stekao utisak da ona ima 8 godina, svi misle da je starija. Njena učiteljica nas je jedan dan pozvala u školu i rekla da ima problem sa njom jer je izrazito nesigurna u školi. Ukoliko nešto zna, teško joj je to pred razredom reći a opet, najveći problem se javlja onda kada nešto ne zna ili je zaboravila. Učiteljica je primijetila da je odmah počne boljeti stomak, glava, počne plakati ili gristi nokte. Zbog svega toga učiteljica je postala jako oprezna sa njom, trudi se da je što rjeđe dovede u takve situacije. Inače ona voli školu, nikada nije izbjegavala odlazak u školu. Ona ima dosta prijateljica, ne mogu reći da je povučena, ali ono što sam primijetila jeste da je jako opterećena tim koja će od njih imati bolje ocjene. Mlada je a toliko opterećena. Razmišljala sam dosta o tome, škola će iz godine u godinu biti sve teža a njena očekivanja sve veća i veća. Poraz teško podnosi, ustvari, ne podnosi ga uopšte ako tako mogu reći. Kako da joj pomognem i objasnim joj da život nije savršen i da ne može uvijek očekivati da bude najbolja?

Šifra: Šta dalje?

Poštovana,

na osnovu svega što ste naveli vi vjerovatno imate senzibilno dijete. Ono od čega trebate krenuti jeste da prihvatite njeno ponašanje, da budete što više empatični prema njoj i da pokušate pokazati razumijevanje za njeno nezadovoljstvo. Svako dijete ima svoje standarde, kod neke djece su ti standardi jako visoki i takva djeca su veoma stroga prema sebi. Sa visinom standarda raste i strah od neuspjeha a težnja ka perfekciji dovodi do povećanog stresa. Tako da, onda kada se pojavi ispitna situacija može se desiti da dijete počne izbjegavati takve situacije ili čak da uopšte i ne započinje datu aktivnost ukoliko nije sigurno da će je uspješno obaviti. Poruke ohrabrivanja su nešto što bi moglo pomoći vašoj kćerki. Znači, potrebno je pratiti cijeli proces neke aktivnosti i na taj način skinuti fokus sa konačnog rezultata, više se bazirati na proces. Npr. ako se desi da djevojčica dobije lošu ocjenu u školi možete joj reći sledeće:,, Znam da ti je veoma važno da dobiješ dobru ocjenu i isto tako znam koliko si se trudila da je dobiješ i zaista mi je žao što se loše osjećaš. Niko ne zna odgovore na sva pitanja i  to je sasvim u redu. Zato i idemo u školu, da učimo. Da smo rođeni kao sveznalice, niko od nas i ne bi išao u školu.”

Srećno!

______________________________________________________________________________

”Prije dvije godine izgubila sam oca i od tog dana počela sam gubiti i volju za životom. Imam 15 godina i jedinica sam. Bila sam veoma vezana i za tatu, mama to zna, ali se pod svaku cijenu trudim  da budem jaka pred njom kako je ne bih nasikirala jer i ona ima dosta svojih problema. Kada vidim svoje prijatelje koji imaju oba roditelja istovremeno osjetim ljubomoru ali i tugu što ja nisam na njihovom mjestu. Volim slušati kada neko drugi priča o mom tati ali ja izbjegavam pričati o njemu. Stalno razmišljam o tome šta smo sve prošli zajedno i šta smo sve trebali proživjeti…Zašto je život tako nepravedan i kako ja da idem dalje, kada više nema osobe koja mi je bila sve?

Šifra: Beznadežna

Draga,

saosjećam sa tobom i znam kroz šta sve prolaziš. Gubitak bliske osobe u nama izaziva različite emocije, najčešće se ljutimo na život zbog nepravde jer je baš neko naš morao umrijeti. Podrška bliskih osoba je nešto što je neophodno u takvim trenucima jer, koliko god se mi trudili da to sami prerodimo najčešće ne uspjevamo u tome. Prema tome pokušaj pričati sa nekim ko ti je blizak, podijeli tu tugu koju osjećaš i vjeruj da će ti biti bar malo lakše. Nakon smrti bliske osobe potreban je jedan period da odtugujemo jer se moramo privići na život bez te osobe na koju smo navikli. Život ide dalje i vremenom se navikavamo da živimo bez te osobe, iako će ta osoba zauvijek ostati prisutna u našim mislima. Kako vrijeme prolazi, sve više se sjećamo lijepih trenutaka koje smo proveli sa tom osobom i ta tuga postaja blaža. Tuga koju osjećaš je normalna ali je takođe normalno i neophodno da imaš nečiju podršku. Razmisli o tome ko bi ti mogao biti najbolja podrška i obrati se toj osobi.

Sve najbolje!

______________________________________________________________________________

”Poštovana, prije godinu dana počela sam sumnjati da moj muž ima ljubavnicu. Razlozi za moju sumnju su mnogobrojni, tragovi karmina na njegovoj košulji, račun koji sam sasvim slučajno pronašla u dzepu njegovog kaputa na kojem je pisalo da je taj dan kupio crnu spavaćicu od čipke a koju naravno ja nisam dobila kao i sve češća ”poslovna” putovanja kojih ranije uopšte nije bilo. Koliko god sam se trudila i nagovarala ga da mi prizna, uporno je odbijao i govorio mi da sam luda i da umišljam stvari. Nisam se predala i odlučila sam da ga počnem pratiti. Nije mi dugo trebalo, vidjela sam ih kako sjede u našem autu i ljube se kao tinejdžeri. To mi je bilo toliko odvratno da sam čak pomislila da ću povratiti. Posle toga nije imao kud, priznao je. Rekla sam mu da je gad i da zaboravi na mene. Ostala sam u zajedničkom stanu ali sam par mjeseci bila toliko povrijeđena, između nas nije bilo nikakve intime i svaki kontakt je bio sa određenom dozom distance. Jedno veče došao je kući i donio i donio flašu vina. Gledala sam ga začuđeno i upitala šta to treba da znači. Rekao mi je da od danas započinje novi život i da u tom životu želi samo jednu osobu, mene. Rekao mi je da je svoju romansu sa ljubavnicom završio još prije par mjeseci ali mi nije ništa govorio jer zna da ja svejedno ne bih htjela čuti. Večeras je ta noć rekao je, noć u kojoj želi da me moli za oproštaj i da se zakune da se onakva glupost više nikad neće ponoviti. Ne znam šta mi je bilo u tom trenutku ali bila sam srećna. Flaša vina je popijena a mi smo završili u našem bračnom krevetu…Iako je sve izgledalo savršeno, sutradan sam se pokajala. Od tog dana smo ponovo na distanci, ja jednostavno više ne mogu da mu vjerujem! On se zaista trudio, na razne načine pokušavao da me usreći ali ja jednostavno više nisam ista osoba i ne mogu ga nikad više gledati istim očima. U poslednje vrijeme osjećam da se i on distancirao, više zaista ne sumnjam da ima neku drugu, pored posla nema nikakvih drugih aktivnosti ali opet, ja ne znam šta da radim. Željela bih čuti vaš savjet.

Šifra: Prevarena

Poštovana,

uprkos činjenici da je vaš muž zaista prekinuo vezu sa ljubavnicom, vaša povrijeđenost i bol su toliko duboki da ste se zatvorili prema njemu. Čak i pored te noći koju ste proveli zajedno nakon nekoliko mjeseci hibernacije, vi osjećate da nikada više nećete moći da mu vjerujete. A on se osjetivši to i sam postepeno distancirao. Ako je to u pitanju, neophodno je da potražite kompetentno bračno savjetovalište. Čak i ako on odbije da ide, vi idite bez njega, jer tamo možete da dobijete podršku koja vam je potrebna i adekvatnu pomoć koja vam je potrebna za prevazilaženje vašeg osjećanja povrijeđenosti.

Srećno!

______________________________________________________________________________

”Udata sam, imam 32 godine i dvoje djece. Moj porodični život nije idealan ali opet ne mogu reći ni da je toliko loš. Ali problem koji imam mi pravi pravi pakao od života. Sve je počelo od jedne tragedije koju sam imala u porodici. Iako je od tad prošlo par mjeseci ja još uvijek ne uspjevam da se oporavim. Naime, konstantno sam bezvoljna, imam jak pritisak u glavi, vrtoglavice su sve čeće prisutne i često imam osjećaj da ću se onesvijestiti. Crne misli mi se stalno motaju po glavi, ništa me više ne raduje. Srce mi često preskače, preznojavam se i imam osjećaj kao da ću se ugušiti. Nadimanja praćena žgaravicom i kiselinom su sve češća a negdje sam pročitala da to sve ima veze sa psihom. Molim vas, recite mi šta vi mislite o tome?”

Šifra: Zbunjena

Poštovana,

u rješavanju bilo kojeg problema treba prvenstveno upoznati taj problem. Vi prvenstveno trebate posjetiti doktora koji će utvrditi o kakvom se problemu radi, tj. da li je vaš problem organske ili psihološke prirode. Ukoliko doktor procijeni da je vaše fizičko zdravlje dobro naredni korak jeste obraćanje stručnjaku (psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu). Iako simptomi koje ste opisali mogu biti posledica tragedije koju ste doživjeli neophodno je to detaljno ispitati.

Srećno!

______________________________________________________________________________

 

”Problem mi je uopšte i pisati o tome a o razgovoru da i ne govorim. Naime, ono što mene muči je moja sestra. Živimo u porodičnoj kući sa roditeljima, ona ima 28 a ja 30 godina ali iako sam ja starija čitav život se ponašam kao da sam ja mlađa i udovoljam joj u svemu. Ponekad, kad ne ispunim njena očekivanja, osjećam krivicu i taj osjećaj me drži danima. Takođe, vrlo često preispitujem samu sebe, znam da moje ponašanje nije normalno i da trebam više da poštujem sebe ali ja nikao da prestanem biti rob svoje mlađe sestre. Sve više bijesnim povodom toga, naveče kada legnem spavati često sanjam kako joj u snu govorim sve što me muči, kako više neću biti igračka na navijanje i vjerujte da mi bude lakše kada se probudim. Ali, koliko god ja to željela da joj kažem, kada u stvarnosti stanem pred svoju sestru ja totalno zanijemim i samo ispunjavam njena naređenja. Šta vi mislite o mom problemu?”

Šifra: Bez petlje

Poštovana,

na osnovu svega što si napisala mogu zaključiti da je glavni uzrok tvog problema zapravo nedostatak asertivnosti. Neasertivni ljudi dozvoljavaju drugim ljudima da ih iskorištavaju jer oni jednostavno ne mogu da kažu ”NE”. Izbjegavaju raspravljanje sa drugim ljudima po svaku cijenu jer postanu uznemireni kada se konfrontiraju sa drugima. Većina njih za svoje neasertivno ponašanje ima razne izgovore kao što su pažnja prema drugim ljudima, stavljanje potreba drugih ljudi ispred vlastitih i sl. Njihov veliki problem je taj što su oni sami rijetko u kontaktu sa vlastitim potrebama. Oni se trude da defanzivnim ili agresivnim ponašanjem, iskrivljivanjem dijelova istine ili totalnim lažima izbjegnu što više neprijatnosti koje donose neizbježni odnosi sa drugim ljudima. Za razliku od neasertivnih, asertivni ljudi su u kontaktu sa svojim potrebama i oni izražavaju sopstvene misli, osjećanja i uvjerenja na direktan, iskren i adekvatan način koji uvažava prava drugih ljudi. Asertivna osoba govori jasno, glasno i bez dvoumljenja. Asertivnost podrazumijeva hodanje podignute glave, a ne gledanje u zemlju. Moj savjet je da se obratite stručnjaku, najbolje psihoterapeutu gdje ćete se detaljno upoznati sa asertivnošću i proći kroz trening asertivnih vještina jer vam je to ono što je vama potrebno.

Sve najbolje!

______________________________________________________________________________

Error: Access Token is not valid or has expired. Feed will not update.
This error message is only visible to WordPress admins

There's an issue with the Instagram Access Token that you are using. Please obtain a new Access Token on the plugin's Settings page.
If you continue to have an issue with your Access Token then please see this FAQ for more information.